Ničiji čovjek: Sergej Barbarez želi raditi u bh. nogometu, ali ne može jer je NIŠTA po nacionalnosti!

A Sergej nije Srbin. Ili barem nije pravi Srbin. Izbornik A reprezentacije ili predsjednik NSBiH nije mogao biti jer nije ni Bošnjak. Ili bar ne pravi Bošnjak

Izvor: Telesport.telegram.hr/ Autor: Saša Ibrulj

 

U Bosni i Hercegovini povijest ima neobičnu naviku da se kreće u gotovo nepromjenjivom cikličkom smjeru i tvori savršeni krug bez početka i kraja. Nogomet, dakako, nije nikakav izuzetak; bosanskohercegovačka reprezentacija svaku drugu jesen dočeka igrajući još (barem) jednu utakmicu koja joj odlučuje sudbinu. Jednu od onih na koju brže-bolje zalijepe prefiks ‘historijska’ – povijesna, ako vam je tako draže – i o kojoj ovisi čitava budućnost loptanja.

 

To da se ista ta napola luda povijest voli usput i malo zajebavati s Bosancima i Hercegovcima nije nikakva tajna. Valjda otud činjenica da ono što danas popularno i usiljeno zovemo Zmajevima svoje odlučujuće utakmice tako često igra s istim suparnicima. Recimo Belgijcima, koji će na početku idućeg mjeseca istrčati na Grbavici i pokušati ostati neporaženi i tako spriječiti BiH – kojoj je potrebno šest bodova iz ove i utakmice s Estonijom u Talinu – u pohodu na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Dobro, u pohodu na još jedno ispadanje u baražu.

 

 

Ista je ta Belgija otprilike u ovo vrijeme, kišovito i tmurno i sivo kakav bosanski rujan obično jest, prije 12 godina istrčala na zeničko Bilino polje s istim ciljem. BiH je tada imala po imenima potpuno drugačiji, ali jednako improvizirani nacionalni tim bez sustava i organizacije, s velikim problemima u Savezu i solidnim individualcima koji su mahom dolazili iz najjačih europskih liga.

 

Dakle, isto kao i danas.

 

Na klupi je s cigaretom u ustima sjedio trendseterski neobrijani ters Blaž Slišković, a momčad se mučila otprilike koliko i ova Baždarevićeva – igrali su na principu toplo-hladno i bodove osvajali gdje se nisu nadali, a gubili gdje nisu smjeli. Tu su 2005., recimo, otvorili prijateljskim porazom u Teheranu, pregaženi su u Bruxellesu (4-1), a onda još ispustili dva boda u kvalifikacijama kod kuće protiv Litve.

 

To da se ista ta napola luda povijest voli usput i malo zajebavati s Bosancima i Hercegovcima nije nikakva tajna. Valjda otud činjenica da ono što danas popularno i usiljeno zovemo Zmajevima svoje odlučujuće utakmice tako često igra s istim suparnicima

 

Nakon mučenja u San Marinu gdje su na jedvite jade dobili tamošnje konobare, atmosfera je bila grozna, navijači ogorčeni, a onda je BiH otišla u Valenciju i s Bakinim bunkerom protiv moćne Španjolske branila Misimovićev gol sve do sedme minute sudačke nadoknade. Bod je bio dovoljan da se ostatak kvalifikacija pretvori u povijesni, iako su šanse visile o veoma tankoj niti – BiH je u predigri izgubila prijateljsku u Estoniji, a za baraž su joj trebale joj pobjede nad Belgijom, Litvom, San Marinom i Srbijom.

 

 

Čak je i ono što smo gledali na terenu te noći u Zenici bilo dosta slično onome što gledamo ovih posljednjih 30-akmjeseci. BiH je silno željela, ali nije baš znala kako, pokušavala je prebaciti Daniela Van Buytena i Vincenta Kompanyja, ali šanse su dolazile rijetko i ustvari nisu bile opasne. Nakon sat vremena mučenja došao je jedan slučajan korner; Mladen Bartolović je ubacio u šesnaesterac a glavom je loptu u gužvu vratio Ninoslav Milenković.

 

Onda se ukazao Sergej Barbarez.

 

Često je to izgledalo tako u njegovoj karijeri, ali djelovalo je kao da se pojavio niotkud – provukao je ionako dugu nogu između Belgijaca i vrhovima prstiju pogodio loptu koja se zakoprcala u mreži Silvija Prota. BiH je ponovno bila u igri za Njemačku, nacija je ponovno bila u ekstazi, ali najvažniju poruku te rujanske noći protiv Belgije ostavio je kapetan Sergej Barbarez. Potvrdu da reprezentacija ima pravog vođu.

 

Bila su to drugačija vremena – Barbarezova soba nije bila oblijepljena posterima nogometnih zvijezda niti je sanjao o igranju za velike europske klubove. Cilj je bio samo zaigrati za Velež

 

Barbarez je imao tu (ne)sreću da odrasta u Mostaru, i to u sportskoj obitelji. Otac Ljubo ostao je poznat u lokalnim okvirima i igrao nogomet za raju, a majka Zlata bila je vrhunska rukometašica. Mladi Sergej mnogo je vremena provodio na stadionu, ali njegova prva ljubav  – pored kratkotrajnog sna o košarkaškoj karijeri – bila je atletika. Za sebe veli da je bio solidan atletičar, omiljena disciplina bila mu je 400 metara, ali nije dugo izdržao. Na turniru mahala – uličnom natjecanju školaraca koje je organizirao FK Velež – uočili su ga treneri mostarskog prvoligaša i uskoro je na Bijeli brijeg ušetao s dvije slike i rodnim listom.

 

Bila su to drugačija vremena – Barbarezova soba nije bila oblijepljena posterima nogometnih zvijezda niti je sanjao o igranju za velike europske klubove. Cilj je bio samo zaigrati za Velež, pokušati dosegnuti uspjeh i slavu kakvu su imali Semir Tuce i Baka Slišković, i u Mostaru započeti i završiti svoju nogometnu karijeru.

 

Do 1990. je dospio u prvu momčad i polako je osvajao svoje mjesto u crvenom dresu. Stigao je poziv u vojsku, pa je i to odradio, računajući da je bolje prije nego kasnije. Kada se vratio, Mostar je već bio drugačiji grad; u kafićima su se bacale bombe, naoružani vojnici patrolirali su ulicama, a čak je i utakmica između Veleža i Partizana zamalo odgođena jer je na ulazu u stadion eksplodirala bomba.

 

Bilo je to vrijeme kada je Sergej Barbarez prvi put shvatio da je u svom poludjelom gradu i svojoj poludjeloj zemlji ustvari postao ničiji.

 

Kasne 1991. Ljubo je ušetao u sobu i posavjetovao 20-godišnjeg sina: vrijeme je za kratki odmor. Sergej je otišao u posjetu tetku koji je živio u Hannoveru, a plan je bio ostati čitava dva tjedna. Dok se stvari malo ne smire. Sjedio je kući i buljio u TV, uz Wetten, dass…? i Geh aufs ganze! pokušavao uhvatiti koju riječ njemačkog, dok jednog dana nije dobio priliku odraditi trening s lokalnom momčadi. Bio je snježni 4. siječnja 1992., a Barbarez je bio samo u tenisicama kada mu je trener amaterske momčadi Hannovera 96 Frank Pagelsdorf mahnuo da se pridruži momčadi.

 

Bilo je to vrijeme kada je Sergej Barbarez prvi put shvatio da je u svom poludjelom gradu i svojoj poludjeloj zemlji ustvari postao ničiji

 

Bit će to trenutak koji će mu promijeniti život.

 

Pagelsdorf će kasnije te godine prijeći u Union Berlin, a ondje će uskoro za njim i Sergej Barbarez. Pratio je Pagelsdorfa Mostarac i u Hansu i kasnije HSV i njemačkog trenera zvao je mentorom i učiteljom. Barba je u međuvremenu gradio vlastito ime – za Union je zabio 46 golova, a preko Hanse je 1998. došla i ponuda Borussije Dortmund. I nije bila jedina; Ottmar Hitzfeld ga je silno želio u Bayernu (i opet 2001.), na Highburyju ga je želio i Arsene Wenger a Berti Vogts javno je spekulirao pozivom u njemačku reprezentaciju. Sergej je otišao u Borussiju i tamo se pošteno mučio, često bio na meti navijača, a za čitavu sezonu zabio je dva gola.

 

Zato se sve promijenilo sezonu kasnije. Pagelsdorf je još bio u Hamburgu kada je stigao poziv, a Sergej je procvjetao. Nije HSV nikada igrao supermoćan nogomet niti bio među kandidatima za titulu, ali Barbarez se pronašao u ovom gradu. Postao je (zajedno s Ebbeom Sandom) najbolji strijelac lige, prometnuo se u lidera momčadi i legendu kluba u kojem je proveo šest sezona, a zamalo i Schalkeovu legendu. Naime, golom u posljednjoj minuti posljednjeg kola 2001. protiv Bayerna na četiri minute je prvakom učinio momčad iz Gelsenkirchena; Bavarci su postigli pogodak u sljedećem napadu i ipak postali prvaci.

 

Sergej Barbarez uvijek je bio jedan od onih rijetkih u nogometu koji se u svemu vodio srcem i emocijama. Čovjek kojemu su lojalnost i poštovanje na prvom mjestu. Na priču o njemačkoj reprezentaciji reagirao je tako, bez previše razmišljanja, instinktivno – ljudi, nisam Nijemac, ja sam Mostarac. A imao je svako pravo da mrzi Mostar, da mrzi domovinu, da joj okrene leđa.

 

U našim krajevima postoji ružna navika da vam se nacionalnost i vjera automatski vežu s imenom i prezimenom, a Sergej je bio jedan od onih čija su imena čudna – jer, jebiga, ne završavaju na “-ić” – i za koje nisu mogli lako reći tko je. Jer, opet, i nije bio nečiji.

 

 Ljudi, nisam Nijemac, ja sam Mostarac. A imao je svako pravo da mrzi Mostar, da mrzi domovinu, da joj okrene leđa

 

Fašistička skalamerija od pojma “miješani brak” obilježila je njegov život – njegova obitelj nije bila dovoljno dobra ni za koga. I kada je 1997. prvi put došao poziv iz BiH i prilika da zaigra za reprezentaciju, na nju su idioti odgovorili kako samo znaju. Prijetnjama. Danas se volimo služiti frazom da svatko ima pravo izabrati kako se osjeća i za koga će igrati; Sergej to nije imao. Nije, jer su mu prijetili da će ako obuče dres BiH stradati njegova obitelj, koja je živjela u Mostaru.

 

Tek je godinu dana kasnije, u svibnju 1998., Sergej Barbarez prvi put zaigrao za reprezentaciju zemlje koju je osjećao svojom, i to nakon što je njegova majka bila na sigurnom i nakon što je dobio garancije da joj se neće ništa dogoditi. Već tada je ušao u srca navijača; BiH je tada igrala slabo, kuburila s užasnom organizacijom, lopovima u savezu i katastrofalnom sportskom politikom, ali Barbarez je bio jedan od onih koji nikada nisu odustajali. Status vođe nije stekao u toj utakmici protiv Belgije; bila je to samo potvrda da je on taj, nešto čemu smo svjedočili svaki put kad bi izašao na teren, svaki put kada bi stavio kapetansku vrpcu oko ruke, desnu ruku na srce. Status kojeg je potvrdio i mjesec dana kasnije kada je u Beogradu od suca tražio da se utakmica prekine zbog svega što su navijači BiH proživljavali na tribinama.

 

Vođa kakvu ova generacija – mnogo bolja generacija od Barbarezove – silno treba već dugo i kojeg će silno trebati u utakmici protiv Belgije.

 

Sergej Barbarez karijeru je završio kao legenda HSV-a i reprezentacije Bosne i Hercegovine, kao omiljeni igrač i kao čovjek kojeg obožavaju u njegovu rodnom gradu – ne svi, naravno, ne oni koji ne vole drugačije – i kojeg obožavaju u njegovoj zemlji. Napravio je ono što su napravili Tuce i Baka, ono o čemu je maštao kao klinac. Ali i dalje je Sergej Barbarez ničiji, čovjek koji je ni na nebu ni na zemlji i kojeg nitko ne može i na kraju i ne želi prisvojiti.

 

A Sergej nije Srbin. Ili barem nije pravi Srbin. Izbornik A reprezentacije ili predsjednik NSBiH nije mogao biti jer nije ni Bošnjak. Ili bar ne pravi Bošnjak

 

Kada se ove godine birao nasljednik Darka Nestorovića, izbornika mlade reprezentacije BiH, Barbarez je bio zainteresiran i od navijača poželjan, ali nije bio u konkurenciji. Nije, jer ta pozicija prema nepisanim pravilima NSBiH u ovom trenutku pripada Srbima. A Sergej nije Srbin. Ili barem nije pravi Srbin. Izbornik A reprezentacije ili predsjednik NSBiH nije mogao biti jer nije ni Bošnjak. Ili bar ne pravi Bošnjak. A njima trenutno pripada to mjesto. A nije mogao voditi ni neku od selekcija koja pripada Hrvatima. Jer nije Hrvat. Odnosno nije pravi Hrvat.

 

Pa što je onda?

 

Sergej Barbarez je svoj čovjek, onaj koji ima svoje mišljenje kojeg se ne boji reći, čovjek na kojeg ne mogu utjecati i kojemu ne mogu birati pomoćnike na nacionalnoj osnovi ili savjetovati ga kako da sastavi popis. Čovjek koji ima svoje ja. A takve u Bosni i Hercegovini ne voli nitko osim obične raje.

 

DEPO PORTAL